Da li Srbija ima dobre menadžere? I da li su joj oni uopšte potrebni?

U Srbiji se dosta govori o menadžmentu i menadžerima. Pojedinci se otvoreno hvale da su dobri menadžeri ili ih hvale njihovi partijski drugovi. Međutim, praksa i rezultati koje postižu, čast izuzecima, ne potvrđuju ove hvale. Pomenimo nekoliko slučajeva koji karakterišu stanje u ovoj oblasti u nas.

Prvo pitanje je da li uopšte znamo ko su menadžeri i šta oni rade? Pored menadžera u privredi koji upravljaju organizacijama, delovima organizacija, procesima, projektima itd. postoje menadžeri i u svim drugim oblastima ljudske delatnosti i oni se bave upravljačkim aktivnostima i zadacima. Menadžerska profesija je danas veoma tražena, ali veoma složena i teška. Od menadžera se očekuje da stalno rešava probleme i da vodi firmu ka dobrim rezultatima i ciljevima. Menadžer je kao dobro pripremljen i obučen komandos. Za njega nema nesavladivih prepreka i nemogućih misija.

U sportu, agente nazivaju menadžerima, mešajući tako neke elementarne stvari. Agenti zastupaju pojedinca ili organizaciju, a menadžeri upravljaju organizacijama, delovima organizacija, procesima ili projektima. Slična situacija je u kulturi, posebno u muzičkoj delatnosti. Tamo razni mešetari nazivaju sebe menadžerima koristeći naivnost i neznanje svojih klijenata.

Neznanje dovodi do toga da se npr. u sportu angažuju menadžeri, treneri i sl. i daju visoke plate bez povezanosti sa ostvarenim rezultatima, iako je angažovanje menadžera, u principu, vezano za postizanje boljih rezultata i ostvarenja željenih ciljeva.

Pojedini preduzetnici proglašavaju sebe dobrim menadžerima, pošto su na razne načine osnivali firme, obavljali određene poslove i došli do visokih profita. Da li su oni efikasnim upravljanjem došli do povoljnih rezultata ili na neki drugi način, treba posebno analizirati.

Političke partije postavljaju lojalne partijske kadrove na menadžerska mesta u javnim preduzećima i oni se hvale, a partijski drugovi ih brane, da su dobri menadžeri, iako oni, u stvari, najčešće koriste povoljnu poziciju ili monopol i druge pogodnosti koje im pruža partija i država.

Dekani na državnim fakultetima izigravaju menadžere i stalno traže pare od države, a sa druge strane troše nemilice. Da li su oni pravi menadžeri ili državni činovnici koji očekuju da država upravlja umesto njih? Slično pitanje se može postaviti i za direktore zdravstvenih organizacija, muzičkih, likovnih i drugih institucija koji žive pod državnim okriljem. Da li oni treba da budu menadžeri, državni činovnici ili i jedno i drugo? Šta Srbija očekuje od ovih organizacija i institucija i kako upravljati njima?

Srbiji su potrebni pravi, školovani menadžeri, menadžeri profesionalci, koji će biti vezani za rezultate koje postižu. Na Zapadu menadžeri imaju velike plate i druge pogodnosti, čak dobijaju i akcije, ali se rezultati podrazumevaju ili sledi smena.

Kod nas se ne poštuje ova profesija, olako se ljudi proglašavaju menadžerima, iako se nedovoljno zna šta oni stvarno rade, kako ih školovati i kako ih dalje razvijati kroz praksu. Uslovno i pojednostavljeno posmatrano u Srbiji trenutno postoje tri tipa menadžera. To su:

• Menadžer preduzetnik – čovek koji osnovao i razvio sopstveni biznis i koji vodi svoju firmu.
• Menadžer činovnik – čovek koga je njegova partija postavila na menadžersko mesto, najčešće na mesto direktora javnog preduzeća i
• Menadžer profesionalac – čovek koji je na osnovu svog znanja i sposobnosti postao menadžer i koji profesionalno obavlja upravljačke poslove.

Nažalost, u Srbiji danas najmanje ima menadžera profesionalaca, iako su oni najpotrebniji, jer to su pravi menadžeri koji profesionalno obavljaju upravljačke poslove. Danas su u svetu najtraženiji projektni menadžeri o kojima se u Srbiji malo zna. Projektne menadžere kod nas traže strane firme, koje rade u Srbiji ili naše firme koje rade za strane firme. Iako u Srbiji postoji već 25 godina, Udruženje za upravljanje projektima – YUPMA, Srbija ne koristi mogućnosti ovog Udruženja. Naša Vlada ima 6 jedinica za upravljanje projektima u ministarstvima, ali dovode trećerazredne strane konsultante da ih obučavaju iz projektnog menadžmenta. Sa druge strane, projektni menadžeri Udruženja su radili i i dalje rade u inostranstvu (Rusija, Libija, Irak, Oman, Alžir, BiH itd.), ali ih ovde niko ne angažuje iako su potpuno ravnopravni, a često i mnogo bolji, od konsultanata iz inostranstva.

Da li je odgovor na sve navedeno – ovo je Srbija? Da li su u Srbiji promene uopšte moguće? Da li su Srbiji uopšte potrebni dobri menadžeri i eksperti ili samo partijski poslušnici? Da li naši ’’vladari’’ znaju da nijedna ekonomija u svetu nije uspela bez dobrih menadžera i da li mi stvarno imamo dobre menadžere? O tome treba razgovarati i dati odgovore na mnoga pitanja koja su otvorena.

Profesor dr Petar Jovanović

Leave a comment